Povijest i dizajn
Elementi tajnovitosti neospornog uspjeha ove građevine posve su zanimljivi. Zgradu je 1961. godine projektirao arhitekt Mladen Frka kao stambenu zgradu za pripadnike političke elite na rajskome području Sveti Jakov. Zgrada je prenamijenjena tijekom gradnje, a 1963. godine dovršena je kao aneks hotelu Argentina, postavši tako prvi vjesnik rezerviranoga, racionalnog arhitektonskog izraza, posve različita od prijeratnih majstorskih ostvarenja drugih dubrovačkih hotela.
Nakon dograđivanja tijekom 1970-ih, Villa Dubrovnik od aneksa je narasla do maloga hotela s tridesetak soba. Iako su mu dodijeljene tek tri zvjezdice zbog prostornih ograničenja, umnogome je bio izvan svih kategorija. Vrhunska hrana, gostoljubivost, diskretnost i ljubaznost prema gostima, nepretencioznost, jedinstveni položaj na stijeni s pogledom na grad, Lokrum i beskrajno morsko plavetnilo, skrivena plaža, rajska privlačnost mirisa i boja staroga mediteranskoga vrta, patina potpornih zidova i staza, kontemplativna tišina i spokoj pretvorili su ovaj neodoljivo šarmantni neodoljivi hotel u povlašteno mjesto za savršen bijeg.
Godine 2003. novi je vlasnik odlučio preurediti hotel i pretvoriti ga u luksuzni dizajnerski hotel sa šezdesetak soba, unutarnjim bazenom i wellness centrom. Arhitekti Boris Fiolić i Mira Tadej morali su ne samo uklopiti brojne sadržaje u okružje strme litice, u zaštićenu krajoliku, nego i ponajprije sačuvati najvrjednije obilježje hotela – sjećanje, imidž i brend Vile Dubrovnik.
S gornje strane hotela simbolični detalji na novome ulazu i hipertrofirani otrantski potporni zidovi majstorski su iskorišteni za stvaranje dramatičnog ozračja u atriju, gotovo u stilu de Chirica, koje odražava snažni unutrašnji spokoj meditativnoga prostora. Na strani koja gleda na more očuvan je tradicionalni karakter mediteranske terase s biljem. Pažljivo osmišljeni krovovi skrivaju roof bar, najvišu točku s koje možete uživati u jedinstvenu pogledu. Interijer je elegantan, jednostavan, prozračan, blizak suvremenoj interpretaciji reduciranih formi u prvim dizajnerskim hotelima Ricarda Legorrete, Anouske Hempel ili Antonija Citterija. Unatoč svim preprekama, arhitekti Boris Fiolić i Mira Tadej ostvarili su zrelu, jasnu i suzdržanu viziju u kojoj je nekadašnjem duhu, atmosferi i sjećanju na Villu Dubrovnik udahnut nov život.
Cjelokupno ozračje neupitno prelijepoga Svetog Jakova očuvano je prema uputama konzervatora, upravo kao i Villa Dubrovnik – djelo moderne arhitekture ranih 1960-ih kojemu ključni formativni aspekt nije bio materijalan već sazdan od tisuća djelića atmosfere, sjećanja i duha ovoga mjesta.
